u zidu. Godine 1640. spominje se u veličkom samostanu »gymnasium« sa 40 đaka, a u spomenicima kulturnog rada bosanskih franjevaca navodi se 1653. godine da u Velikoj postoje sjemeništa i gimnazije (seminaria et gymnasia) za kle rike i svjetovnjake.

da se zahtjeva sloboda za upravo osuđenu šestorku. Molitvu ispred Tribunala je predvodio fra Juro Tokalić iz Misije bosanskih franjevaca u Rotterdamu iz bosanske provincije te fra Ivica Jurišić koji se ranije pastoralno skrbio za šestorku.

prema Bogu, Začetniku našega spasenja. bosanskih franjevaca Svjetlo riječi objavljen u mjesecu veljači objavio je vrlo zanimljiv intervju s novinarom i publicistom Vukom

koji su bosanski fratri s radošću prihvatili. Ostali sudionici su podržali ovakav stav, razlažući da se pastoral bosanskih franjevaca prakticira dobrim dijelom i u ostalim franjevačkim provincijama koje su nekada bile sastavni dijelovi Bosne

izvan granica Bosne i Hercegovine, od Jadranskog mora sve do Budima i Sofije. bosanskih franjevaca bila je višestruka. Uz dušebrižništvo oni su među Hrvate Bosne i Hercegovine širili prosvjetu i kulturu. Bili su

. bosanskih franjevaca obuhvatilo za duže vrijeme Slavoniju i Dalmaciju, nije bez značenja da su se u okviru jedne franjevačke provincije

su došla do suglasja u sljedećim točkama: bosanskih franjevaca je neprocjenjiv. On je u toj mjeri utkan u cijelo biće hrvatskoga naroda da uvelike nadilazi granice i Bosne i vjerske

, a mnogi posljednji prvi. bosanskih franjevaca integralnim dijelom, a katkad i ishodištem dvaju disciplina koje ne pripadaju umjetničkoj književnosti:

u novije vrijeme na njoj ostvarena značajna književnost (Grabovac, Kačić Miošić, Relković, Katančić, Kanižlić, dio bosanskih franjevaca itd.). Pozivao se i na to da je njome ostvaren drugi, tada najnoviji, prijevod Svetoga pisma Ivana Matije Škarića (

su ćirilična djela Povaljska listina, Povaljski prag, Poljički statut, a ćirilicom su tiskana mnoga djela bosanskih franjevaca . I hrvatski su popovi glagoljaši znali čitati i pisati tim pismom.

različite načine stiže onima koji (dugo) pate bosanskih franjevaca o stalnim čudesima jugoslavenski (s pravom kažem) književnik I. Andrić piše: Ja se pitam što bismo mi propovijedali da

da bude krunski dokaz. Jer, »vira« ovdje nije »vjera« u smislu konfesije, već »zadana riječ«. Svjedoče o tome spisi bosanskih franjevaca , čiji se narodni jezik kako god ga danas zvali nije razlikovao od Hevaijevog. Na primjer, kada Bono Benić piše »Potom

bosanskih franjevaca u doba majke Klare

nakon smrti se negdje izgubio u općem kalendaru Crkve, a time je i 25. listopad ostao bez njezina imena. U kalendaru bosanskih franjevaca uspomena na nju jednako je postojana i blažena.

bi bile zaboravljene, a iznošenje istine vodi pomirenju bosanskih franjevaca , njegovo javno djelovanje i dalje je vrlo živo i sadržajno. Pozorno se prate njegova istupanja, osluškuju riječi,